U poeziji Gorana Radojičića pojam nostalgije javlja se na slojevit i paradoksalan način – kao privrženost prošlosti koja često uključuje i ono što nas boli, sputava ili zbunjuje. Njegovo pjesničko viđenje prošlog nije sentimentalno, već kritičko i samoproučavajuće, obojeno svijesti o pripadnosti čak i kada postoji otpor prema kolektivnim obrascima i naslijeđenim vrijednostima. Ove pjesme često tematizuju unutrašnji konflikt između individualnosti i potrebe za zajednicom, ljubavi prema tišini i napuštenim mjestima naspram straha od sam oće. Lirski subjekat se suočava sa stvarnošću iz lične potrebe za razumijevanjem i preispitivanjem, a motivi svakodnevice, porodičnih odnosa i društvenih promjena prenose se u stih s izraženim emotivnim i misaonim nabojem.